Lopicic.info

Đorđe Filipov Lopičić, profesor (1910-1942)

VJEČITI PUTNIK, PROGNANIK I BRODOLOMNIK

Rano je zablistala jedna crvena petokraka na jugoslovenskom revolucionarnom nebu, blistala i prerano se ugasila, ostavljajući iza sebe svijetao trag. A ta zvijezda bio je Đorđe F. Lopičić, profesor, vječiti putnik, prognanik i brodolomnik, koji se muški rvao sa talasima u borbi za bolje sjutra, koje nikad nije dočekao. Svijet je ugledao 3. aprila 1910. godine na Cetinju, a meteorski sagorio 17/18 jula 1942. godine u jurišu proletera za oslobođenje Bugojna.
Vrlo mlad pristupio je revolucionarnom pokretu i smjelo stao pod zastavu KPJ, prvo u rodnom gradu, a kasnije na Beogradskom univerzitetu, da bi svoju komunističku aktivnost proširio kao profesor po Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori.

Još kao učenik cetinjske gimnazije isticao se ne samo na revolucionarnom, već i na književnom planu, čime je na sebe skrenuo osobitu pažnju. Počeo je u đačkom listu “Omladina”, da bi svoj izuzetni talenat izrazio u tzv. socijalnoj štampi “Književni sever”, “Venac”, “Gajret”, “Vijenac”, “Mladost”, Letopis Matice srpske, “Pregled”, “Mlada Zeta”, “Srž”, “Stožer”, “Razvršje”, “Nova literatura” i dr.
Nakon priznanja zrelosti (1930. g.) upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta. Studirao je jugoslovensku književnost, a kroz studentsku borbu i – marksizam. U toj borbi ukazano mu je najviše priznanje za revolucionara – primljen je u redove avangardne KPJ. To povjerenje časno je opravdao i ostao dostojan imena komuniste do poslednjeg daha života.
Za vrijeme studija hapšen je i proganjan. Iako odličan student, to mu je omelo da u roku završi. Tek 1935. godine dobio je diplomu i postavljenje za suplenta gimnazije u Prilepu. Njegovim dolaskom partijska organizacija u ovom gradu dobila je znatno pojačanje, - biran je u MK KPJ. Sve partijske akcije u ovom gradu i okolini: zaštita proizvođača duvana, jačanje zadružnog pokreta, prosvjećivanje naroda, snaženje partijskih redova – bili su njegovo djelo. Snažan, poletan, smion, ovaj visoki intelektualac svoju partijsku aktivnost ispoljavao je, ne samo za katedrom, na partijskom radu među masama, već i oštrim perom koje nije zatajilo u odbrani istine. Kada je trebalo organizovati proteste i štrajkove, osnivati narodne univerzitete, čitaonice, formirati kulturno-umjetnička društva, analfabetske tečajeve – bio je njihov inicijator i realizator.
Njegov častan rad smetao je ondašnjoj vlasti, pa je nastojala da ga protera iz Prilepa. Depešom su ga premjestili u Vranje. Za njim su pošle ne samo partijske, već i karakteristike sreskog načelstva. Iako je u novom mjestu službovanja bio prisno primljen od naprednih ljudi, posebno komunista, njegov boravak u ovom gradu nije bio dug. Uhapšen je i predat Sudu za zaštitu države.
Dugo je ostao bez posla. Najzad (pošto je već bio položio i profesorski ispit), postavljen za profesora podgoričke gimnazije. Srdačno je bio primljen od kolega, a naročito partijskog rukovodstva u Podgorici, koje mu je odmah povjerilo odgovorne zadatke. Po nalogu partije, redovno je obilazio partijske aktive po Zeti, Crmnici, Baru, Ceklinu, Cetinju. Žbiri i špijuni uvijek su mu bili za petama. Na njihov predlog, dobio je i ovde otkaz na službu. No to ga nije pokolebalo, - otisnuo se u Beograd gde su ga dočekali novi partijski zadaci. Državnu službu nije mogao dobiti, pa je radio na poslovima koji su mu obezbeđivali nasušni hleb.
Aprilska katastrofa 1941. godine zatekla ga je na partijskom radu u Beogradu. Koristeći pometnju okupatora, uspio je da se prebaci ponovo u Prilep gde mu se nalazila supruga.
Put ga je zatim doveo na Cetinje. Po direktivi partijskog rukovodstva, zajedno sa većinom provjerenih komunista u gradu pod Lovćenom, trebalo je da ostane i organizuje borbu u neprijateljskoj pozadini. Nažalost, na osnovu prijave okupatorskih denuncijanata, nekoliko dana poslije prvog ustaničkog pucnja, uhapšen je i sproveden u Cetinjski zatvor. Među prvim crnogorskim internircima, odatle ga prebacuju u koncentracioni logor Klos u Albaniji. Tamnovao je skoro osam mjeseci, dok je na predlog Glavnog štaba PO za Crnu Goru sa grupom drugova zamijenjen za zarobljene italijanske vojnike i oficire. Tako je Đorđe ponovo bio na slobodi.
Drugo ratno proljeće u slobodi Đorđu Lopičiću nije obećavalo mnogo. Osipali su se partizanski redovi, rasplamsavala kontrarevolucija. Prvoga dana po povratku iz logora uzeo je pušku u ruke. U stroju Lovćenaca kroz borbu je prošao do Ljubinja. Na dan formiranja Četvrte crnogorske brigade bio je u njenom stroju. Samo mjesec dana kasnije, u jednoj od značajnijih borbi ove elitne jedinice NOVJ – za oslobođenje Bugojna – u smjelom jurišu, za uvijek se ugasila sjajna crvena petokraka zvijezda Đorđa Lopičića, profesora i književnika, koja je decenijama sjala na našem revolucionarnom nebu.
Uspomena na Đorđa Lopičića čovjeka, druga, prijatelja, komunistu, pedagoga i borca i iza njegove prerane smrti, ostala je svježa i trajna: gimnaziji cetinjskoj dato je njegovo ime kao i jednoj knjižari (Nolita) u glavnom gradu Crne Gore. Njegov svijetao lik lebdi pred očima svih nas, kao lik čovjeka, koji je svojom neposrednošću, toplom riječju i čvrstinom svoga stava osvajao i pokretao na akciju za nešto krupno i uzvišeno, zašto je bilo vrijedno boriti se... zapisao je pored ostalog njegov drug i kolega, akademik Ljuben Lape.

ĐORĐE F. LOPIČIĆ - BIOGRAFSKI PODACI

Jugoslovenski književni leksikon o Đorđu LOPIČIĆU
LOPIČIĆ Đorđe (Cetinje 3.IV.1910-17.VII.1942.) književni radnik naprednog smera, poginuo na Bugojnu kao partizan. Pripadao grupi socijalnih pesnika (Knjiga drugova, 1929.) i učestvovao u uređivanju časopisa Razvršje )1933.) u Nikšiću i partijskog lista Glas Crne Gore (1939.). Iza njega ostala pregršt pesama po časopisima, niz kritičkih osvrta i delovi partizanskog Dnevnika, objavljeni u časopisu Stvaranje za 1948. godinu iz koga se vidi da je pribirao građu za roman Šareni svijet. (J. Đonović).

* *

U “Prilozima za leksikon crnogorske kulture”, autora Nikole Rackovića, u izdanju Centralne narodne biblioteke SR Crne Gore “Đurđe Crnojević”, Cetinje 1987. godine, o književniku Đorđu Lopičiću piše:
“LOPIČIĆ Đorđe, (Cetinje 1910 – Bugojno 1942), književnik. Gimnaziju je završio na Cetinju, a Filozofski fakultet u Beogradu. Bio je profesor gimnazije u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Sudjelovao je u revolucionarnom pokretu zbog čega je hapšen  i otpušten iz službe. Poginuo je u borbi kod Bugojna kao borac Četvrte crnogorske proleterske brigade. Pisao je pjesme, eseje i književne kritike. Sarađivao je u mnogim listovima  i časopisima. U logoru je prikupio građu za romane, a u partizanima je vodio svoje bilješke. Jedna sveska dnevnika nađena je posle njegove smrti u Bugojnu. Dio ovoga Dnevnika objavljen je prvih godina poslije rata u časopisu “Stvaranje”.

 

Prof. dr Gavro Perazić

GOROSTAS MEĐU NAMA

Da li je moguće da posle šezdeset godina svog života evociram neke crte i moje sećanje o profesoru Đorđu Lopičiću, koga je, retko takvog, iznjedrio ovaj crnogorski krš. Moguće je, a evo zašto.
Mlad sam bio, jedva osamnaestogodišnjak, a događaji tada doživljeni dugo se pamte, pogotovu ako su vezane za izuzetne okolnosti, drugo, zato što sam ga tada upoznao, iako sam ga i pre toga upoznavao iz literature, i treće, što sam od Drugog svetskog rata na ovamo, u nekoliko navrata bio u prilici da se setim njega, zato što sam se sretao sa Lopičićima, njegovim bratstvenicima i, u tim prilikama, uvek, prozborili po nešto i o Đorđu. Čak mi se čini da su mnogi od tih njegovih bratstvenika imali dosta sličnosti jedan sa drugim: visok stas, razbarušenu kosu, duboko usađene poglede, ozbiljan uspravni hod i sl. Normalno, naš narod kaže: “Krv nije voda”. To mi se u stvari nije dalo, a ne dozvoljava mi ni sada, da stavim tačku na sećanje na Đorđa – profesora, pa mi je u tom sklopu draga i ova prilika da to sećanje prenesem na ovom papiriću.
Mi, Crmnički internirci jula 1941. godine, sa nešto Riječana, otvorili smo žice jednog dela logora Klos u Albaniji, kada se počeo puniti i drugi deo, mahom Cetinjanima, među kojima je došao i profesor Đorđe Lopičić, kao i neki drugi cetinjski intelektualci: dr. Stanko Martinović, Drago Vučinić, Pajo Kapa i drugi.
U našem delu logora bilo je nedovršenih ili tek završenih đaka, koji smo se napajali idejno-intelektualnim nabojem iz, mahom književničke literature (romana, časopisa, novina), jer bi ta socijalna literatura omađijuće delovala na nas, a u njoj je već tada bilo dobro zastupljeno pero profesora Đorđa. Ovo pogotovo pred sam rat, kako je došao za profesora u Podgoricu. Otuda, kad smo ga ugledali i videli da nas ne napušta i u ovim sudbinama, bilo nam je drago i ako smo znali da je to velika šteta što on nije tamo sa narodom u opštem buntu protiv okupatora.
Za nas, koji ga do tada nismo nikada sreli, ali smo za njega i te kako znali, bilo je interesantno posmatrati beznačajne pojave vezane za njega, jer i one su skrivale, za nas crnogorske đake, neke nevidljive stvari, ali koje su trajno ostale u sećanju. Meni je, naprimer, bilo čudno posmatrati ga, kako sa dva – tri druga šparta utvrđenom stazom ujutru i to prilično usiljenim hodom (verovatno je bila u pitanju rekreacija, i jutarnja razmena mišljenja), ali nažalost mi nismo mogli znati o čemu to razgovaraju, jer je to bilo nedostupno za nas. Mi smo znali stati i gledati ga, jer i to je nešto za nas značilo. Inače, moji seljani gimnazijalci iz Prilepa Mišo i Krsto Leković, dosta su mi pričali i, koliko se sećam, bili su i porodični prijatelji. On je primećivao naše interesovanje za njega, verujemo, znao je i poreklo i karakter te znatiželje i imao sam utisak da je nastojao da nam je ispuni. Ali, i sada mi pada na um, nije mnogo bio raspoložen da se vidi da se sastaje sa svojim đacima, jer dok bi to za nas značilo počast po njegovoj oceni, mislio sam, to bi mogla da bude opasna kompromitacija. Kao sada da ga gledam – uspravnog hoda, ozbiljnog izgleda mnogo zamišljen, kao da je neku veliku šansu životnog cilja izgubio. Morila ga je tuga što nije tamo gde mu je bila određena sudbina – svakako narodnog tribuna. Bio je gorostas u svakom pogledu.
U tom delu logora doveden je i moj profesor Luka Lazarević. I danas ne mogu sebi da odgonetnem da li su takvi ljudi na mene ostavili pečat kao komunisti, obični ljudi ili vaspitači – profesori, kad se radi o meni srednjoškolcu.
Mislim da se to ne može razlučiti, a i sama ta ličnost nije toga svesna, da to treba dvojiti. Ona se ponaša podjednako, jer je na to tera svest da je komunista, što znači vaspitač u moralnom pogledu, ali i profesor, što znači i u edukativnom pogledu, koje sasvim sigurno sliva u opšti opus izgradnje čoveka, posebno mladih.
Dok su moji seljani, Krsto i Mišo Leković kao bivši đaci Prilepske gimnazije često sa Đorđem Lopičićem razgovarali, to sam isto ja radio sa svojim profesorom Lukom Lazarevićem. Njegove savete sam slušao sem jednog – da ostavim pušenje. Etika pravih profesora – vaspitača i u svim ovim tmurnim okolnostima se ne gasi. Prosto smo osećali da se ta uloga naših profesora nastavlja, kao nekada u razredu. Profesor i đak u istoj sudbini, to mnogo znači, đak nije usamljen, profesor ga ne napušta.
Nažalost, ova dva velika profesora vrlo rano napustili su ovaj svet, a i nas, njihove đake sa njim. Đorđe Lopičić je poginuo u jurišu na Bugojno u julu 1942. godine, a Luka Lazarević streljan u represalijama u Baru u leto 1943. godine od strane Italijana.

 

Aleksa IVANOVIĆ, književnik

ĐORĐE LOPIČIĆ IZMEĐU PERA I BAJONETA

Književnik čije ime nosi naša gimnazija zadržao se u uspomeni svojih savremenika više kao humanist i pripadnik revolucionarnog pokreta, nego kao pesnik. O Njemu kao čoveku  i profesoru s podjednakim simpatijama govore njegovi učenici iz Prilepa, kao i oni iz predratne Podgorice. Kao borca i čoveka predstavlja ga, manje više, i ovo što je o njemu napisano za proteklih 30. godina. Sve je to razumljivo, na kraju krajeva, ako se ima na umu da se kao takav potvrdio i svojom smrću one julske noći 1942. godine, kad je ostao, pokošen neprijateljskim rafalom, pored lenih, gotovo presahlih virova Vrbasa, za vreme juriša njegove brigade na Bugojno.
Nakon ovih stravičnih aprilskih dana 1941. godine, kada smo se, poraženi, bez otaxbine,  vratili u zavičaj, većinom iz univerzitetskih centara, nastavljali smo naše razgovore tamo gde smo ih prekinuli, ne shvatajući u pravom smislu svu tragiku okupacije i ne znajući još šta nas očekuje. Pri tome je svaki tražio sebi srodnog sagovornika. Đorđe ga je našao u Dragomiru-Dragu Vučiniću, ondašnjem studentu prava s Beogradskog univerziteta. Iako je Drago bio znatno mlađi po godinama, o svemu su mogli raspravljati “na ravnoj nozi”. Naročito o umetnosti. Vučinić je poticao iz imućnije porodice pa je mogao, još dok je bio u srednjoj školi, da čita više od svojih vršnjaka i da steče, za ondašnje prilike, zavidno poznavanje literature. U drugim uslovima, više je nego sigurno, to njegovo poznavanje literature, a naročito njegove prirodne sklonosti, mnogo više bi došlo do izražaja. Ovako, učešće u revolucionarnom pokretu apsorbovalo je sva njegova htenja i mogućnosti.
Sve do ustanka, ovoj dvojici mladih ljudi ni jedna cetinjska staza nije bila tako duga da bi na njoj mogli iscrpsti svoj beskonačni dijalog, koji će, sticajem okolnosti, nastaviti kasnije u Klosu (Albanija) gde su oterani 15. avgusta s prvom trupom interniraca iz Cetinja, u kojoj sam se i sam obreo. Prirodno, posle 13. jula, najveća preokupacija svih nas bio je ustanak. Ali, ako smo u logoru u svemu oskudevali, vremena smo imali napretek. I za ustanak, i za Istočni front i za književnost. Zaista nije moglo biti dosadno pored Đorđa, koji je bio obdaren, i Draga, koji je znao zanimljivo da priča o svetlosti i slobodi  Maksima Gorkog, o njegovoj veri u čoveka, kao i rafinovanom misticizmu jednog Rilkea.
U tim dijalozima, koje je odista teško reprodukovati posle skoro 30. godina, raspravljali smo o kritici kao umetničkom žanru, o mogućnosti kritičara da se identifikuju sa piscem, o erudiciji i kulturi, s poznavanjem bar jednog stranog jezika, kao preduslovu bez kojega se pisac ne može baviti kritikom, zatim o kritičaru kao posredniku između dela i čitaoca, o koristi koju od kritike ima čitalac i prvenstveno pisac...itd.
Đorđe nije voleo polovične ocene, niti ljude koji su bez odgovarajućih kvalifikacija, literarnih razume se, pokušavali da daju svoj sud o svemu. On je imao jedan sporadičan sukob sa jednim članom PK SKOJ-a koji ga je kritikovao na osnovu prijave jednog učenika, zato što je posvetio skoro ceo čas Lazi Kostiću “svačijem podaniku”, dokazujući da je “Santa Maria della salute”, najlepša ljubavna pesma u srpskoj poeziji. I bio je u pravu. “Santa Maria della salute” nije hvalospev ni bogomajci ni njenoj bogomolji na izlazu Velikog kanala (Kanalle grande), već ženi i, u širem smislu, ljubavi, koju pesnik, kao najveće dobro čovekovo, suprotstavlja zlu i nesreći, s kojima se celog veka nosio. To je Kostićev labuđi pev i najrečitija himna naše ljubavne poezije, čije sonorne oktave niko nije uspeo da nadmaši u srpskoj poeziji.
Iz naših logorskih razgovora (Đorđe, Drago i ja), ostao mi je u sećanju i jedan drastičniji primer njegovog odstupanja od standardnog mišljenja naše ondašnje leve kritike. Negde pod kraj 1941. godine on se nije dobro osećao. Srećom u logorskoj ambulanti je tada bio jedan lekar, čestit čovek, ubeđeni antifašista, koji je Đorđu mnogo pomogao. Bez njegove pomoći, teško bi se oporavio. Naročito u psihičkom pogledu. Đorđe je ponekad bio prilično deprimiran, zamišljen i odviše ćutljiv. Izgledalo je kao da osluškuje šumove na svojim plućima (tuberkuloza) na koje mu je lekar ukazao. Tada smo se trudili da ga odvajamo i odvlačimo od sebe samoga. To popodne, kad sam mu predložio da prošetamo, nije bio neraspoložen, iako se prilikom polaska, pozvao na očaj Tina Ujevića: “Ah, moj je Očaj tako masivan da bi mogao potopiti najčvršću lađu, pa opet valja putovati”. Bio je čak i dobro raspoložen posle dugog i prijateljskog razgovora sa lekarom, koji mu je rekao, između ostalog, da se nama isplati stradati, jer naša zemlja ispisuje najlepše poglavlje svoje istorije, za razliku od njegove, koja je ispisala svoju najsramniju stranicu onoga dana kada je mučki napala Francusku. Zanimljivo je bilo da smo se složili tom prilikom da točak istorije ne pokreću optimisti, već oni koji smatraju da ništa na ovom svetu nije tako dobro da ne bi moglo biti bolje.
I konačno, mada ne i poslednje, za “dijabolično” mišljenje Đorđa Lopičića karakteristično je i to (napokon) što se poslednjih godina, tako reći, nije javljao kao pesnik. On je prikazivač, agitator, beleškar, urednik i organizator. Jednostavno, on je književnik koji je poistovetio svoju umetničku i revolucionarnu svest. U tome se nije kolebao, bez sumnje, iako je osetio da smo “išli tako daleko da smo tražili i priznavali samo mač literaturu”. Kao ubeđeni komunista, to poistovećenje je smatrao imperativom vremena. Za njega je ono proizašlo iz nepokolebljive vere u revoluciju, za koju je bilo vredno žrtvovati i nešto više od svoje artističke svesti slobode. Ali, ma koliko da je bio “opijen svojom istinom”, kako slikovito kaže za levo orijentisane pisce autor knjige “Sukob na književnoj levici 1928-1952. godine”, ja tvrdim i podvlačim, nakon, svega, da je sačuvao, ipak trajno osećanje za umetnost – onu umetnost koja prekoračuje prag svoga postanja, i nalazi odjeka u svim vremenima, kao što ga je našla poezija dvojice pesnika o kojoj smo se sporili, čameći u spletu bodljikavih žica.

 

ĐORĐE LOPIČIĆ - BIOGRAFSKI PODACI

Mala enciklopedija PROSVETA, opšta enciklopedija, četvrto izdanje, knjiga 2. Beograd, 1986. na strani 511 navodi:
LOPIČIĆ Đorđe (1910-1942), književnik, rođen na Cetinju, Filozofski fakultet završio u Beogradu., učestvovao u revolucionarnom pokretu omladine., bio profesor u Kumanovu i Podgorici., od 1938. godine jedan od urednika Glasa Crne Gore., od 1940. na Cetinju., poginuo kao partizan u borbi kod Bugojna. Objavljivao pesme i književne prikaze u naprednim časopisima i publikacijama Knjiga drugova, Razvršje, Naša stvarnost i dr.

 

Vlado VUJOVIĆ GAVROŠ

ODLAZAK ĐORĐA LOPIČIĆA IZ LOGORA KLOS
PRVI NA SPISKU ZA RAZMENU

Na osnovu sporazuma predstavnika partizanskih odreda Crne Gore i komande italijanske okupacione vojske dogovoreno je nekoliko razmena zarobljenih italijanskih oficira za simpatizere NOB Jugoslavije i logoraše ozloglašenog konclogora KLOS u Albaniji. U poznatoj DRUGOJ RAZMJENI, pored desetak logoraša nalazio se i mladi komunista, revolucionar, pjesnik Đorđe – Đoka LOPIČIĆ.
Evo kako je autor knjige o crnogorskim logorašima u albanskom konclogoru KLOS, inače lični prijatelj Đorđa Lopičića, vidio taj događaj.
...” Još je ciča zima. Ali logoraše, uz povremeno sunce, već ogrijava višestruka nada. Tope se i posljednji dani februara.
I odista, jednoga kasnog februarskog dana stigoše mali talijanski vojni kamioneti. Prazni! Nakon pola sata sprovodnici su ušli u logor u pratnji majora Kortija. Prozivali su i odveli sve same komuniste i ustaničke predvodnike: Nikolu Dapčevića, Ljuba Klisića, Đoka -Crnog Lekovića, Danila Šorovića, Đoka Lopičića...
Đorđija! Oćemo li se ikad više sresti? – pozdravlja se Veljko Vukotić s Đokom. Čovjeku uvek ostaje da se nada. I nas dvojica se nadamo, svaki na svoj način. Ja čak i vjerujem da ćemo se sresti. Znam, i tada bi se preporiječali. Ama, svejedno bismo mogli bit ponovo u komšiluku i bez žica. Ja ne sumnjam u tvoje lično poštenje, a siguran sam da se moja ideja na poštenju gradi. Tako, dako bi se poprimakli. A i ako ne bismo, manje mi je mrzan iskren protivnik, nego podmukli saveznik. E ti bi mene Đorđija, svejedno skratio za glavu. Bi me gonio i sa crnijem đavolom.
Već se vidi ko koga goni, moj Veljko, po aberima Vlaha, Boška. Ja bih bio sretan da ti ostaneš uporan u odbijanju savezništva s okupatorom, pa da se ne gonimo – ni ti mene ni ja tebe.
Prvoga marta 1942. godine trideset dvojica logoraša razmijenjeni su za isto toliko talijanskih zarobljenika. U Cetinju je dotadašnje prognanike pozdravio fašistički pukovnik Sirakuza. Iako je među zatvorenicima bilo onih koji su znali talijanski jezik, niko se nije javio kao znalac toga, tada okupatorski  mrskog izričaja. Sirakuza je počeo govoriti francuski, a prevodio je pjesnik Đoko Lopičić.
Gospodo, vi ste od sada slobodni građani. Vi sad odlazite u partizane... Vaš komandant, gospodin Dapčević oslobodio vas je i pozvao da produžite borbu protiv naše velike Imperije... Pukovnik je pozdravio fašistički, a Đokova družina je uzvratila: “Smrt fašizmu – sloboda naroda!”.
Ulicama Cetinja orila se pjesma iz tri imperijalna kamioneta:

Budi se istok i zapad,
Budi se sever i jug...

Ljudi nikada ne doživljavaju takvu sreću, takav naboj ozarenosti, kao kad se oslobađaju ropstva. Teško je opisati osjećanje kad u toliko snivanom i neostvarivanom snu najednom lance zamijene puškom, zaptije saborcima, a zatvorske žice i memlu slobodnim beskrajem rodnoga kraja. Tako su Ljubo, Đoko, Nikola Dapčević, Nikola Gažević, Stevo Dobrković i Danilo Šorović... kao na krilima letjeli  svojim udarnim i proleterskim bataljonima i brigadama. Orni što život mogu izgubiti jedino u borbi, s puškom u ruci. Presrećni što su oteti iz mnogokrake pijavice ropstva...”
U zimu i proljeće 1942. godine, sve je bilo podređeno očuvanju jezgra borbe – bataljona budućih proleterskih brigada. Odstupalo se danima i noćima, sedmicama i mjesecima, po ciči i vrućini, pod kišom i po bespuću, s Talijanima i četnicima za vratom. Koliko god se pjesnik Lopičić upinjao, njegova tuberkulozna pluća, načeta kičma i bubrezi, platfus tabani, sprečavali su ga da ne uzmiče mlađima i zdravijima...
Đoko Lopičić je zajedno sa Stojanom Cerovićem sudionik najznačajnijeg skupa gorskih rodoljuba, održanog na Tjentištu u jeku treće neprijateljske ofanzive, 16. juna 1942. godine. Odmah poslije Konferencije on hita u četu. A nakon mjesec dana daje i svoj život. Pao je šesnajestog jula 1942. godine u prvom danu neuspjelog napada na Bugojno, kad se njegov Drugi bataljon Četvrte proleterske sam tukao usred utvrđenog grada, od zore do četiri sata popodne...”

 

Đorđe-Đoko Filipov LOPIČIĆ

IZVOD IZ DNEVNIKA

Za vreme boravka u konclogoru KLOS u Albaniji Đorđe – Đoko Lopičić vodio je dnevnik, čiji je jedan deo za vreme rata bio pronađen kod zarobljenog ustaškog doglavnika i srećom sačuvan.
... U sivoj izmaglici, u tužno predvečerje ostao je nijemi logor. Ruke iza žica mašu... u pozdrav. Još malo biću na slobodi, s narodom.
... U Skadru, u zatvoru (“na brodu”, koji se ljulja od uzdaha narodnih (stotine ljudi, žena i djevojaka u strašnim mukama čekaju da budu s ove usputne stanice otpravljeni u neki logor, a Albanija je zemlja logora. U mraku zasvijetliše glasovi i smijeh djevojaka...
... Prolazimo kroz popaljene Paštroviće, tužni i nijemi. Brajići daju sliku zvjerstva okupatora. Oko Cetinja bodljikava žica i mitraljeska gnijezda. Tri noći u Bogdanovom kraju. Užasna slika bijede, gladi i terora u ovoj ljudskoj grobnici.
... Prvog marta u šest časova poslije podne stupio sam na slobodnu zemlju. Zamijenjeni smo za italijanske vojnike koje su zarobili partizani Orjenskog i Grudskog bataljona. Prolazimo pored popaljenog Bokova... Presreće nas partizanska straža.
... U seoskoj školi na Dan žena sakupile se žene, djevojke, ljudi, djeca, partizani. Jedna puška okićena bršljanom i Staljinov lik. Seljanka otvara proslavu: “Zakunimo se da ćemo u borbi ići do kraja, do uništenja fašističkih razbojnika”. Zbunila se... Druga nevješto čita referat o ženi. Neki partizani, koji su noćas bili na straži, zadrijemali. Na povik: “Dolje fašizam!”, jedan stražar reče: Tamo, đavo ga ponio, dabogda!”. Drugi viknu: “Živjele žene!” A jedan seljak veli: “Bogami, ja bih volio da onu moju babu nijesam doveo ovamo, a će mi doveče tražiti neka prava, a ja nemam šta da joj dam. Znaš, ovdje je čula ovo, pa ću od nje biti na jade.”
... U štab dovode petokolonaše. Vrše se duga ispitivanja seljaka koji idu na Rijeku da prime trebovanje.
... Iz nekih sela seljaci su primili puške od Italijana i sada idu prema drugim selima. U zemlji je peta kolona. U Katunskoj nahiji borba.
... Zauzimamo nove položaje ispred Bijelih poljana, koje poslije dvodnevne bitke napuštamo. Vojska, udarne čete, porodice, stada, komora, rukovodstvo napuštaju Katunsku nahiju i umorno kreću put Grahova. Glasovi da je i prema Gornjem Polju situacija teška. Opšte povlačenje. Neispavan sam, umoran, izgladnio. Jedva se mičem. Preda mnom je dug i težak put. Kako će se izdržati? Za to treba imati jake noge i zdrava pluća. Za nama puca, neprestano puca. Peta kolona nastupa i osvaja sela.
... U školi Brestice puno ranjenika iz skorašnjih borbi. Treba ih nositi dalje. Tu je i jedan ranjeni Italijan. Jauk oko mene.
... Ujutru zauzimamo nove položaje iza sela Brestice. Borbe nema. Drijemamo na toplom majskom suncu, neispavani i premoreni.
... Čuo je i mišljenje o sebi: “Ma on je smiješan kao vojnik. Čudo – on ne zna rukovati puškom, nikad nije pucao. Kakvih sve nema među nama. I on je udarnik.”
... Ležim u maloj bijednoj pojati. Vatra nam osvjetljava izmršavljena lica. Zaspim... Budim se, jer osjećam nešto vlažno na licu. To me liže krava.
... Stigli smo na željezničku stanicu Trubjela. Hoće mi se da ljubim ove mrtve šine i ovaj drum kojim juri naša motorizacija. Radostan sam što poslije dugog vremena vidim tragove civilizacije. Ovdje u komandi mjesta zvoni telefon, otkucava časovnik i čini nam se da čekamo voz. Idemo na nove položaje, na Panduricu, prema Nikšiću. Obrazuje se dugačak front gdje će se davati otpor petoj koloni koja nadire. Okolo sve ozelenilo i bujno proljeće raste. Od toga je umornom tijelu lakše.
... Zaplijenili smo brave, koje gonimo sa sobom. Muzli smo ih i mlijeko sipali u čorbu, te je dobro. “Repato” (Ivo Strugar) se šali: “Muzao sam ih i ja, pa uhvatim sve redom: i ovce i koze i ovnove i jarčeve... A šta možeš u brzini?”
... Osmatrač sam često i danju i noću. Noću neprestano osluškujem i mislim na znake raspoznavanja, a danju buljim u prostor ispred sebe, neću li primijetiti kakav pokret kod neprijatelja na 200 – 300 metara vazdušne linije od naših položaja...
... On uvijek traži i grabi kosti i siše ih. Kad ih dobro oglođe, stavlja ih u vatru da zagore pa opet u usta. Poslije jela drži satima pune šake kostiju i gricka ih do odvratnosti. Ovdje se gleda ko će dobiti malo bolji komad, dodatak i slično. Kao i u logoru, instikt gladi vlada prije svih i poslije svih nagona i osjećanja. “Ah da mi se najesti jednom, izjeo bi ovaj kotao kačamaka i mlijeka.” “Ama, jeo bih neprestano dan i noć, kad li ću se opet pošteno najesti?”
Uzdasi za jelom, želje gladnih ljudi čuju se po svim ovim malim, bijednim pokretnim partizanskim kasarnama.
... Od Nikšića je provalio neprijatelj. Evakuacija. Jedva se provlačim i stižem u Brezna. Pridodat sam pratećoj četi Glavnog štaba. Selo na visoravni puno zdrave djece koja pozdravljaju: “Smrt fašizmu!”... Starac iz Pive priča: “Prije sedamdeset godina pričao je jedan kaluđer (a sve suze niz bradu, pa se slijevaju starcu u krilo), iz knjiga da će 1942. i 1943. god. doći do velikog krvoprolića da će skočiti brat na brata i da će narod izbjeći u tri zbijega: pri Lovćenu, Vojniku i Durmitoru. Pa će se poslije toga sa Istoka pojaviti nekakva vojska, bijela kao golubovi. Biće srećan ko preteče i tu vojsku sačeka...”
... Vražja sila odasvud opkolila.
... Ovdje je Glavni štab, koji stoji na čelu narodnooslobodilačke borbe. Ovdje je bolje, diše se slobodnije...
... Nastaju dani najveće krize za partizansku borbu. Povlačimo se neprstano... Na malom prostoru Pive zbili se odredi, brigade, bataljoni... Napuštamo poslednju stopu Crne Gore. Četrnajestog juna, poslije 11 mjeseci borbe, došli smo u Bosnu, na Sutjesku. Avioni bombarduju položaje, vojsku, komoru, izbjeglice, koje vrve stazama planina na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine.
... U Tjentištu... Formiraju se nove proleterske brigade. Drži se konferencija rodoljuba.
... Drug Tito je posjetio našu brigadu i održao govor, najavljujući novu borbu, nove puteve i nove pobjede.

 

Živorad JOVANOVIĆ, književnik

PROFESOR, PESNIK, KULTURNI RADNIK,
REVOLUCIONAR I HUMANISTA

Jedan od najnaprednijih intelektualaca Crne Gore, Đorđe Lopičić, profesor, pesnik i kulturni radnik, poginuo je pre četvrt veka kao partizan u Bosni.
Rodio se na Cetinju u skromnoj zemljoradničkoj porodici. Rano se uključio na napredni omladinski pokret. Pripadao je grupi onih književnika koji su se razvijali i delovali pod uticajem Komunističke partije. Još kao omladinac u gimnazijskim klupama zapažen je kao borben, levičarski orijentisan. Učestvovao je u studentskom revolucionarnom pokretu.
Po završetku filozofskog fakulteta na Beogradskom unverzitetu bio je neko vreme nastavnik u Makedoniji, gde ga je zatekla provala u komunističkoj organizaciji. Bio je pod istragom, ali je na suđenju oslobođen. Često je proganjan, zatvaran, otpuštan iz državne službe i ostajao bez posla. Najzad se zaposlio u Podgorici kao profesor srpskog jezika u gimnaziji, ali je i tu ubrzo bio ponovo otpušten.
Pesnik i književnik Đorđe Lopičić je svoja književna dela objavljivao po našim časopisima i dnevnim listovima, počev od zagrebačkog pregleda “Mladost”, pa do naprednog časopisa “Stožer”. Nekoliko njegovih pesama i književnih kritika pre rata, kao i “Dnevnik” iz rata (objavljen u odlomcima u “Stvaranju” i “Pobjedi”), dokumenat su jednog rano preminulog pesnika. Đorđe Lopičić je uređivao Razvršja (treći broj 1932 g.) i Glas Crne Gore (1939. g.) i bio saradnik “Knjige drugova”, koju su uređivali 1929. g. Jovan Popović, Novak Simić i dr.
Prvog dana julskog ustanka u Crnoj Gori 1941. godine, uhapšen je i odveden u KLOS u Albaniju. Nije ostao dugo u internaciji. Početkom 1942. godine prilikom razmene partizana i italijanskih zarobljenika, na traženje partizanskog štaba zamenjen je i Đorđe Lopičić. Oslobođen ubrzo je pošao sa partizanskim brigadama u Bosnu. Pripadao je Četvrtoj crnogorskoj brigadi. Dolazak na bojište u Bosnu, opisao je u svom “Dnevniku” u kome pored ostalog kazuje: “... Mnogo je divnih detalja i scena iz oslobodilačke borbe i narodnog stradanja koji će dovesti do pobjede. Ulazimo u Bosnu, u zgarišta i opustošeni kraj oko Foče. Pomičemo se dalje, s nama je i Vrhovni štab. Drug Tito je posjetio našu brigadu i održao nam govor najavljujući nove borbe, puteve i pobjede. Sada počinje nova etapa naše narodnooslobodilačke borbe”...
U Bosni je i poginuo prilikom napada na Bugojno 18. jula 1942. godine. Partizanski dnevnik mu je bio sav iskrvavljen od zadobijenih rana. Tako je svoje delo zapečatio krvlju. Ostao mu je u rukopisu i nedovršeni roman “Šareni svijet” pisan u zarobljeništvu u Albaniji. Kada je Bugojno oslobođeno 1943. godine, jedna devojka je predala njegov “Dnevnik” u gradski narodni odbor..
Kosti su mu prenete iz Bosne i svečano sahranjene na Cetinju 1953. godine. Živeo je trideset i dve godine.

 

Petar ĐURANOVIĆ, publicista i književnik

OVI PROZORI, U ZORI...

... Napuštamo poslednju STOPU ZEMLjE CRNE GORE, 14. juna poslije 11 mjeseci borbe...
Ovom rečenicom u dnevniku, zapisao je Đorđe LOPIČIĆ dio svoga puta ka pogibiji, dio svoga života, svoje poslednje koračnice. Ono što je u onoj rečenici suvog vojničkog zapisivanja dana i datuma, događaja i smrti (a to je bilo vrijeme kada i smrt druga nije bila neki osobit događaj!) - dramatsko i dramatično, ono što je te riječi kao istine u vrijeme ukovalo, - jeste misao koja u njima snažno nastanjuje veliku i nepatvorenu želju pjesnika i ratnika Đorđa Lopičića, - da se od Crne Gore odvaja kao od majke koja je rodila mnoge, a samo odvažne poslala na taj put slave i stradalništva. Tu je drama dostigla bijelu tačku usijanja, a sve što se potom dogodilo i što bi trebalo da se kaže, samo je utvrđivanje istina o onome što su dani neumitno nosili sa sobom, što su morali da donesu, i da se u njima dogodi, a dogodilo se tako da  već sada istorija ima pune ruke posla, da bi razjasnila mnoge od tih dana i događanjima u njima.
Napustio je Crnu Goru toga juna 1942. godine, kada su crveni bataljoni crnogorske mladosti kretali “iz zla, u gore”, da slobodu oslobode muka (a muke slobode su najteže koje živ čovjek može da pamti) - da joj na goleme rane priviju meleme začinjene sopstvenom krvlju. Među onima koji su u Ljubinji 17. juna 1942. godine stali u stroj Četvrte crnogorske bio je i Đorđe Lopičić, profesor, književnik, komunist, revolucionar. Stajao je kao i stotine drugih Crnogoraca koji su znali da “svadbe nema bez mesa”, a većina od njih je pamtila kako su im očevi i djedovi na Glasincu i drugim zlim mjestima zaustavili austrijske regimente, pa ih odatle prosuli po bijelu svijetu u onom prvom velikom ratu...
Najčešće se događalo da o dostojanstvu i časti najviše govore oni koji nikada nijesu imali ni jednog ni drugog, pa su sa te strane, odmah htjeli da stave omču na grlo mladog pjesnika, i da ga zatru, da ubiju i njega i njegove riječi, da satru njegove pjesme, da zapale njegovo ime. Tako su ga odmah dojavili italijanskim fašistima, odmah 1941. godine, odmah su to učinili jer su znali ko je Đorđe Lopičić. Kazamati, tavnice, robije... Klos u Albaniji. Tuđa zemlja – svoja nevolja. I tamo, u toj tavnici, u tome crnilu od života Đorđe Lopičić je pisao, skupljao građu za roman “Šareni svijet”, čija je jedna sveska – dio sačuvan, zahvaljujući tome što je pronađena kod jednog ustaškog pukovnika i od njega oteta, pa prepisana... Eto, i sudbine knjiga i rukopisa su kao i sudbine ljudi. Ginu i jedni i drugi, i jedni i drugi robijaju, ubijaju ih i pale. Sve je isto u sudbini čovjekovoj i sudbini dobre, mudre knjige. A i kako bi moglo da bude drugačije kad se knjige gase kao ognjišta pa samo oni koji su bili i vidjeli, oni koji znaju da pamte, - kazuju nam kako je to Crna Gora iznjedrila i takvog umnog sina kakav je bio Đorđe Lopičić, i književno poznatiji mu brat Nikola.
Lopičić je književnost, kojom se bavio sa mnogo uspjeha, smatrao idejnim, borbenim sredstvom koje je dužno da se uključi u borbeni stroj radnih masa, da im pomogne da što jasnije, što bolje i istinitije shvate svoja klasna i istorijska određenja. S jeseni 1931. i u zimu 1932. godine Đorđe Lopičić je obolio. Stegla ga tuberkuloza koja je sirotinjske sinove Crne Gore morila danima i noćima, a oni se snom umjesto hljebom, otimali i branili od te opake najezde, kao i od policijskih zasjeda i progona. Bože, koliko su ih gonili, koliko su ih mučili, koliko su im klince zakivali i u dušu i pod noktima! A to biva tako kad velike socijalne krize i druge, navale na zemlje i narode, pa se ološ i moralna i politička i svakakva druga, proglasi za spasitelja zemlje i nacije, onda: dave, ubijaju, uništavaju! Takvo je vrijeme bilo tada kada je Đorđe Lopičić morao da se vrati na rodno Cetinje, da ugrije dušu i bolesna pluća, da bi mogao da nastavi svoj veliki i mudri posao: formiranje skojevskih i partijskih organizacija u gimnaziji, u učiteljskoj školi, po rejonima grada. A to je znao da radi isto tako dobro kao što je i pjesme pisao, kao što je znao da svojim riječima osvijesti sagovornike i zapali mase. A za sve to vrijeme, Đorđe Lopičić je pisao, objavljivao je, ne mnogo! Kada je u Nikšiću, januara 1932. godine pokrenut časopis za književnost “Razvršje”, Lopičić je u njemu sarađivao pa je u ljeto iste godine upućen od strane partije, da časopisu organizuje izrazitu revolucionarnu orijentaciju. Vratio se u Beograd, tada, u to vrijeme nadu svih progonjenih – i tamo  odmah počeo da radi kao i ranije, a nekoliko primjeraka lista “Udarnik”, poslao je u Crnu Goru, kao i drugi propagandni materijal, ilegalnu literaturu. Onda je završio fakultet, dobio posao u Makedoniji, koja je bilo mjesto progonstva mnogih naprednih ljudi, boravio je i radio u Štipu i Prilepu, hapsili su ga, prognali ga, ostao je bez posla, stigao je ponovo do Crne Gore, u Podgorici počeo da radi kao profesor, i odatle ga prognali, gonili ga “kao bog đavola”. Vratio se u Beograd, a tada je već rat zapalio i ono malo naše zemlje... Đorđe Lopičić je stigao do Cetinja sa koferom u kojemu su bile pjesme, priče i eseji. Odmah je krenuo na posao koji je najbolje znao: revolucionarni rad sa masama i u masama.
Dalje je sve poznato. Logori, zamjena za italijanske oficire, stupanje u Četvrtu crnogorsku, slavu našeg oružja, pa redom sve do one “poslednje stope zemlje Crne Gore”, i još jedan korak, do velike pogibije na Bugojnu, gde ostadoše vrsni momci crnogorski.
Književno djelo njegovo ostalo je, u fragmentima. Nije još sasvim proučeno. Nije ni sakupljeno. Možda još negdje, osim u časopisima i novinama, koje je u ime partije uređivao, postoje njegovi stihovi, njegovi eseji, razmišljanja, a onaj njegov veliki stih koji se glasno izgovara, evo toliko doba, i odjekuje po slobodi kao da ga ona sama pisala, - njegova pogibija uklesana je u svijest i pamćenje narodno, a tamo uklesani, u spomenike pretvoreni i u bronzu pretočeni traju duže, - nego u jednom drugom vremenu, jer narodno pamćenje i nije ništa drugo do li vrijeme gdje narodi sklanjaju svoje sjajne mrtve sinove da ih sačuvaju od zaborava.
Sedamdeset i pet je godina od onog dana kada se na Cetinju rodio Đorđe Lopičić a četrdeset i tri će uskoro, od kada je po njegovom rukopisu romana “Šareni svijet” – pokapala i skorila se i osušila se za sva vremena njegova krv.

 

Radivoje PEŠIĆ
diplomirani pravnik i pukovnik JNA u penziji

SEĆANjE NA PROFESORA ĐORĐA LOPIČIĆA

Školske 1937-38. godine, u državnoj Realnoj gimnaziji u Vranju službovao je kao nastavnik (suplent-profesor) Đorđe Lopičić. Obzirom na njegove godine (u to vreme) ovo mu je bilo drugo službovanje, jer je došao iz gimnazije u Prilepu. Bio je izrazito lepe pojave i ponašanja. Visok, razvijen, lepo izvajane glave sa izrazitim zaliscima.
Te školske godine ja sam pohađao IV. razred gimnazije, a profesor Lopičić je predavao srpsko-hrvatski jezik. Koliko se sećam izučavala se sintaksa. Ono što je profesora Lopičića kao nastavnika izdvajalo od ostalih jeste njegov metod nastave. Predavanja su bila nekako neposredna, mirna i strpljiva. Možda su predavanja i ostalih nastavnika bila takva. Međutim utisak na đaka bio je da je profesor Lopičić drugačiji.
Njegov predmet (sa pomenutom sadržinom) bio je kako se to đački kaže i najteži i najvažniji. Međutim, sa profesorom Lopičićem bilo je sve lako savladati. Moja mladost, tradicija, provincijska skučenost, onemogućavali su me kao i ostale učenike da bolje i više shvatimo profesora u privatnom životu, što je verovatno uticalo, odnosno određivalo ga kao nastavnika i pedagoga. Ipak, svi smo mi njegovi đaci, naime bili ubeđeni da je pripadao Komunističkoj partiji Jugoslavije. Ovo naše verovanje potvrdilo je njegovo kasnije odsustvovanje u nastavi, a i u boravku u gradu. Vratio se on ponovo na službu – a odsustvo se objašnjavalo hapšenjem.  Ali to je i sada kao i onda moje nagađanje, to i nije bitno.
Toliko i sve o profesoru Lopičiću kada je u pitanju njegovo službovanje u Vranju, o njegovoj omiljenosti među đacima i uopšte o njegovoj popularnosti.
Međutim, ja lično profesora Lopičića nosim u sećanju sve do danas po jednom događaju koji nikada neću zaboraviti. Naime, te školske godine, maja 1938. godine, moj razred pa i ja trebalo je da polažemo malu maturu. Mislim da je to trebalo da se obavi početkom juna.
Sticajem okolnosti, možda i moja opuštenost, jer sam do ispita raspust provodio u rodnom mestu, propustio sam prvi termin pismenog ispita iz srpsko-hrvatskog jezika. Uplašen kao nikada do tada i od tada (da mogu da izgubim godinu) odlazim sledećeg dana u gimnaziju. Sećam se, bila je nedelja. Dežurni poslužitelj (čika Mirko), kada mu objasnih ko sam i šta mi se desilo, i sam zabrinut, reče mi da je profesor Lopičić u nastavničkoj zbornici i da će me odvesti kod njega. Ušli smo u zbornicu. Sam za stolom sedeo je profesor Lopičić i pregledao pismene zadatke. Podigao je glavu, pogledao, i prepoznao me (znao me je po dobrim pismenim zadacima) i zagrlio. U hodu slušao je moje kroz plač objašnjenje propusta. Prišao je stolu, uzeo papir i mastionicu i poveo u najbližu učionicu, rekavši smejući se: “Evo sve što ti treba za pisanje, a to što ćeš i o čemu pisati imaš u glavi.” Izdiktirao mi je naziv teme i izašao rekavši mi da mu zadatak kada završim donesem u zbornicu.
Verujem da je ovakav postupak u mom slučaju bio u skladu sa vežećim pravilima o polaganju nižeg tečajnog ispita – male mature, ali ponašanje i postupak i odnos profesora Lopičića – odredio je on. Pismeni ispit iz srpsko-hrvatskog jezika sam uspešno položio, dobio sam ocenu vrlo dobar.  Takođe sam u tom ispitnom roku uspešno položio malu maturu i nastavio gimnaziju.
Eto taj događaj iz mojeg školovanja bio je neposredan razlog za trajno i nezaboravno sećanje na profesora Lopičića, sećanje na divnog i plemenitog čoveka. Sećam ga se i uvek ću ga pamtiti i klanjati se njegovim senima.
Nas njegove đake i mene posebno je strašno pogodilo i ražalostilo saznanje kada smo posle završetka Drugog svetskog rata čuli da je naš profesor Đorđe Lopičić poginuo u Bosni kao partizan 1942. godine u borbi sa ustašama. Ipak bili smo svi ponosni na njega kao patriotu koji je dao život za slobodu naše zemlje za šta se čitav svoj život borio. Posebno nam je bilo drago što u Vranju jedna ulica u centru grada nosi ime našeg profesora Đorđa Lopičića, i na taj način trajno sačuvana uspomena na našeg profesora.

 

RAZMENA RATNIH ZAROBLjENIKA

Prilikom razmene interniranih Crnogoraca u logoru Klos – Burel u Albaniji 1942. godine za zarobljene italijanske vojnike koje su zarobili partizani u Crnoj Gori, napravljen je i spisak interniraca iz logora Klos koje treba razmeniti. Na spisku koji je sačinila Komanda partizanskih odreda u Crnoj Gori od 32. internirca iz logora Klosa pod brojem 1. nalazi se ime Đorđe Lopičić, profesor iz Cetinja. Navedeni spisak se nalazi u Vojnom istorijskom institutu u Beogradu. Ovaj mali detalj pokazuje koliki je ugled i uvažavanje kod Komande i rukovodstva partizanskih odreda u Crnoj Gori uživao profesor Đorđe Lopičić, kada su ga stavili pod broj 1. za razmenu.

 

LOPIČIĆ ĐORĐE - bibliografski podaci

LOPIČIĆ, Đorđe (Cetinje, 3.IV.1910. – Bugojno, Bosna, 18.VII.1942). Potiče iz zemljoradničke porodice. O šk. i gimn. završio u Cetinju (1931). Fil. fak. srpskohrv. jezik u Beogradu (1935). Za vreme studija bio član SKOJ-a. Profesor u Kumanovu i Podgorici (1937-1941). Interniran 1941. u logor KLOS u Albaniji. Služio se nemačkim i ruskim jezikom. Poginuo je u Bosni prilikom napada na Bugojno. Kosti su mu prenete iz Bosne na Cetinje 1953. Prvi književni rad mu je pesma “Posle svega”, (Književni sever II” 11, 1926. 29-30). Sarađivao u listovima i časopisima: Mladost (1926-1929), Omladina (1927), Sokolić (1927), Vijenac (1927-1928), Naša domovina (1927-1928), Gajret (1928), Volja (1928), Preporod (1929), Letopis MS (1929), Mlada Zeta (1929), Srpsko Kosovo (1929), Srž (1929), Život i rad (1929), Mlada Bosna (1930-1931), Stožer (1930-1932), Zapisi (1930-1932), Pregled (1930-1931), Radničko jedinstvo (1932), Razvršje (1932). Uređivao Razvršja (treći broj 1932), i Glas Crne Gore (1939). Zastupljen je u knjizi drugova (Vel. Kikinda 1929), i Zborniku Reči na dela II (Bgd. 1961). U rukopisu ostavio Dnevnik (odlomci objavljeni u Stvaranju i Pobjedi) i Šareni svijet (nedovršeni roman).

LITERATURA – M. Ristić: Jedan pogled na poeziju najmlađih, Preporod XI. 3/4, 1929/1930, 108-113; R.R. Vuković: Književni život na beogradskom univerzitetu, Knjiž. novine I, 8, 1930, 6; S. M. Štedimlija: Nova književna Crna Gora, Knjiž. novine I, 1930, 5, 4-5; M. V. Martinović: Smotre crnogorske poezije, Zeta, 17, 1938; Isti: Predratna i poratna mapa crnogorske pripovetke, Zeta, I, 1939; Isti: Đ.L., profesor i književnik, Prosvjetni rad, 15.I.1949, 5; J. Lopičić: Uspomeni Đ.L., Knjiž. novine, 26.VII 1949; A.: Prenos posmrtnih ostataka Đ.L., Susreti I, 9, 1953, 649-650; B. Bulatović: Đ.L., profesor, borac i pjesnik, Prosvjetni rad, l. I 1954. 6; N.S. Martinović: Nedovršeni književni zamah u Crnoj Gori, Stvaranje XI, 9/10, 1956, 558-559; J. L(opičić): Đ. -Đoko L. – književnik – borac. Prosvjetni rad, 15. III 1959, 3; M. Banjević: Đ.L. – književnik i borac (1910-1942). Stvaranje XIV, 5, 1959, 448-453; Isti: Đ.L., književnik, profesor i borac (1910-1942). Knjiž. i jezik VI, 3/5, 1959, 111-117; A. Ivanović: Đ.L. kao propagandista socijalne literature, Susreti VII, 5, 1959. 462-467; M. Stojović: Prozno kazivanje Crne Gore (Đ.L.). Stvaranje XX, 10. 1965, 959-960; N. S. Martinović: Razvitak štampe i štamparstva u Crnoj Gori, Bg 1965, pas.; M. Marković: Trajne vizije. Pravi profesor. Revolucionarni rad Đ.L. u Cetinju, Knjiž. novine, 12.XI 1966; A. Ivanović: Povodom teksta “Pravi profesor”. U prilog biografiji Đ.L., Knjiž. novine, 4.II 1967; Ž.P. Jovanović: Tragom naše prošlosti. Četvrt veka od pogibije Đ.L., Politika, 20. VIII 1967; M. Kralj: Riječ smrću prekinuta, Stvaranje XXX, 8-9, 1975, 1166-1191; A. Pejović: Đ.L. (1910-1942), Stvaranje XXXV, 12, 1980, 1491-1495; M. Đurović: Književni put Đ.L., Ovdje XIII, 142, 1981, 19; D.J. Martinović: Portreti, Cet., 1983, 223-232.

N. Racković

Moj lični email: ime@lopicic.info

Svi članovi porodice Lopičić imaju jedinstvenu mogućnost da dobiju e-mail u formi ime @lopicic.info.

Zainteresovani mogu poslati zahtev OVDE.

Napomena: Obavezno poslati 5 predloga imena (zbog mogućnosti duplikata).

Skup 2011.


Skup Lopičića u Beogradu 2011. godine.

Stablo

Rodoslov bratstva Lopičića od 1450-2012.