Lopicic.info

Đuro Vukov Lopičić, profesor (1894-1944) - Dr Dimitrije Pandić - Strašna noć u Jagodini

Dr Dimitrije Pindić

STRAŠNA NOĆ U JAGODINI

Sedim u svom stanu i u popodnevnom odmoru provodim vreme sa knjigom, mojim vernim i uvek dragim prijateljem. Pogledom odmeravam moju biblioteku, birajući za današnji dan, nešto zanimljivo. Pade mi na pamet upravo otštampana knjiga “Diplomatsko i konzularno pravo”, čiji su autori moji dobri prijatelji, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu dr Stevan Đorđević i dr Miodrag Mitić ambasador u penziji.
Ustajem, krećem prema policama punih knjiga. Uzimam namerenu knjigu, pri čemu mi na sto ispred mene pada jedna omanja knjiga. Podigao sam je i pogledao. Bila je to knjiga posvećena bratstvu Lopičića iz Ceklina, pitomog sela nadomak Cetinja, stare pretstonice Crne Gore. Autor knjige je Janko Lopičić, predratni komunista, učesnik oslobodilačkog rata 1941-45. godine, visoki partijski i državni funkcioner, publicista koji je iza sebe ostavio desetine značajnih zapisa, od kojih je njegov “Ratni dnevnik...” i rodoslov bratstva Lopičić među najznačajnije.
Ni sam neznam, zašto sam prvu knjigu vratio, a Jankovu zadržao i ponovo seo u udobnu fotelju. Misao jedna me proganja, ali nikako ne mogu da se setim ni kako ni zašto. Listam knjigu pa zastanem na ponekom poglavlju zamišljen. Mnogo imena ima u toj knjizi, mnogo divnih stranica starije istorije crnogorskog naroda i jednog uglednog bratstva, starog više od 500 godina. Pitam se koliko li je truda morao autor da uloži da bi složio sve te kockice i nama “običnim čitaocima”, predoči jedno davno prošlo vreme i život porodice Lopičić u njemu. Kažem od pre pet stotina godina pa sve do danas.
Listam, čitam pa opet razmišljam. Ima nešto u toj knjizi što me izaziva, provocira, čini me uznemirenim i zadovoljnim istovremeno, jer me je nehotice vratilo u vreme, kada sam se, kao gimnazijalac nalazio za vreme Drugog svetskog rata u Jagodini.
Ta knjiga i jedno ime u njoj vratilo me je ponovo u školske klupe u simpatičnu Jagodinu, u grad o kome se nekada pričalo kao carstvu piva i ćuraka. Ponovo su se za momenat predamnom pojavili likovi školskih drugova i drugarica iz mog razreda, među kojima je bilo i onih koje sam posebno voleo.
I, ako hoću da budem pošten prema sebi, onda moram da kažem, da ne uspevam da se oslobodim ni knjige ni tog imena u njoj.
Reč je o mom profesoru Đuru Lopičiću (verovatno je i on jedan od daljih rođaka autora knjige), iskusnom pedagogu, metodičaru bez premca čiji smo predmet fiziku svi u razredu voleli. Bio je to profesor, valjda jedan od retkih, kome smo se kao đaci radovali i na čijim se časovima i pored nastavnog predmeta uvek moglo još po nešto naučiti. Ako nije bila reč o predmetu, dakle o fizici, onda su to bili razgovori ugodni o moralu, odnosima među ljudima, o filozofiji življenja o umetnosti da se nikome ne nanese zlo, o sociologiji i sl.
Tom i takvom čoveku 1. februara (koliko se sećam), 1944. godine, u rane jutarnje sate, četnička kama prekratila je život. Nemilosrdno, zverski pred očima njegove porodice. Bilo ih je više od deset, ne sećam se tačnog broja, koji su se tog hladnog zimskog jutra našli na listi za odstrel.
Za sve nas, đake, nastavnike i veći deo jagodinske inteligencije, bila je to vest užasa. Školom je ovladalo ćutanje, strah  uz jedno jedino, mada neizbežno pitanje “zašto”. Iako smo bili mladi, mada ne i van događaja, znali smo da profesor Đura Lopičić nije pripadao nijednoj političkoj stranci, mada je bio vatreni protivnik nepravde. Čak i onda kada je u svojim filozofskim razmišljanjima bio bliži levici, nikad nije bio ekstrem, što bi najmanje moglo i smelo da bude razlog, da Jagodina 1. februara 1944. godine ostane bez njega i još desetak uglednih građana i prijatelja.
Četničke trojke nasrnule su kao sumanute na nedužne ljude. Pomućene pameti ubijanja  su kao po dogovoru vršili pred članovima porodice, što ovom zločinu daje posebnu težinu i kvalifikaciju. A svi ubijeni, bili su nenaoružani ljudi, koji su se, kao i mnogo puta do tada, spremali da pođu na svoja radna mesta.
Gledam knjigu, razmišljam i ponovo se pitam zašto baš profesora Đuru. Znam, on je bio prijatelj moga oca po antifašističkom ubeđenju. Njegova mlađa kćerka Milica – Mica, bila je samnom u istom razredu. Bili smo dobri drugovi. Osećao sam simpatije prema njoj. Preko poznanika smo bili obavešteni da je i moj otac bio na spisku ljudi koje je tog jutra trebalo likvidirati i da ga od sigurne smrti spasilo petominutno zakašnjenje posle policijskog časa, dakle samo pet minuta pošto je četnička trojka pobegla iz našeg dvorišta.
Dan posle zločina niko u školi nije razgovarao ni sa kim. Moj brat i ja, iznenađeni saznanjem da je profesorova kćerka Milica došla u školu, prišli smo joj, izjavili saučešće i u dužem razgovoru pokušali da joj ublažimo bol i ponudimo pomoć, i što je za nju možda tada bilo važnije, osećaj da u nama ima prijatelje i da se na nas u svemu može osloniti.
Bila je to strašna noć u Jagodini. Za mene nezaboravna po snazi učinjenog zločina i nezaboravna kao što je bio i moj profesor Đura. Posle rata moj otac je bio podpredsednik NOO i predsednik komisije za utvrđivanje ratnih zločina i ratnih bogataša.
I konačno, u nastojanju, da potvrde svoju zločinačku, uništavajuću i ubilačku filozofiju o novom Hitlerovom poretku, a da na određen način oda priznanje svojim poslušnicima – četnicima, nemački komandant je uputio depešu – čestitku komandantu četničkog odreda, kome su pripadale trojke koljaša, za uspešno izvršen zadatak. Kakve li licemernosti.
Zatvorio sam knjigu i vratio je na policu. S njom, mog prijatelja profesora Đuru Lopičića nisam mogao da vratim, niti sam mogao da prestanem da mislim na njega. Jednostavno ne mogu da ga zaboravim.

Moj lični email: ime@lopicic.info

Svi članovi porodice Lopičić imaju jedinstvenu mogućnost da dobiju e-mail u formi ime @lopicic.info.

Zainteresovani mogu poslati zahtev OVDE.

Napomena: Obavezno poslati 5 predloga imena (zbog mogućnosti duplikata).

Skup 2011.


Skup Lopičića u Beogradu 2011. godine.

Stablo

Rodoslov bratstva Lopičića od 1450-2012.